U svadji sa rijecima

Mrzim samocu.

Ne volim je,ali samo nekad.

Nekad se bojim realnosti,kukavica sam.Sta cu.Previse razmisljam,mozda je u tom problem.Ja volim onaj "svoj svijet".Volim ono djevojcicu u meni,volim kada se smijem bez razloga.I nikad,nikad ne bih voljela da se to promjeni.Odrastam.I s vremenom dobijak obaveze,i da bas to ODRASTAM.Bojim se one dosadne svakodnevice,one kod odraslih.Ustanu,idu na posao,dodju kuci,rade da prehrane porodicu..I tako iz dana u dan.Nikad me to nije privlacilo,ne zelim to sivilo.Oni kazu da su srecni,ako smo i mi srecni.Ne znam.Znacu kad i ja jednom budem zivjela kao oni,ili ne budem.

 

[Zbunjena sam.Veoma.]

Uzmi ovaj brod sto tone,i usmjeri ga kuci.Ali ja biram gdje mi je kuca,zar ne?Ljudi koji mnogo zele su nesrecni,bar ja tako mislim.Ja,ja sam srecna.I ne,ne zelim vise.Ovo sto je trenutno oko mene je i vise nego dovoljno.Sta znaci biti "srecan" a sta "nesrecan".Mozda je neko srecan kad je nesrecan,ali to se ne uklapa.Znaci da je i on srecan.Razlog za srecu ne mora biti.Razlog ne mora da postoji.Jednostavno se desi.

Sudbina?! -Zar neko stvarno moze da vjeruje u sudbinu?U nesto "zapisano".SAMA sebi krojim sudbinu,zar ne?-Slucajnosti-e u to vjerujem.

Volim njih.Volim spontanost.Volim note,melodiju.Volim njih.Volim nju.Volim njega.

Hah..Ja VOLIM.

Zar to nije dovoljno?Eto,eto razlog moje srece.

Nedostaje mi bijela narukvica.Nikad necu zaboraviti osjecaj kad sam shvatila da nije vise na mojoj ruci.Kao da mi je neko na silu uzeo dio mene.Nije to bila samo "bijela narukvica" bila je sve sem narukvice.Bila je nesto neopisivo.

živimo u blatu, ali volimo da se igramo u oblacima.
a opet, možda bi i živeli u oblacima, da možemo da vidimo dalje od blata.

Nikad mi se nije svidjalo ovako,ova sredina..Vani cujem kako kisa stvara svoje melodije,ali meni ne odgovaraju.Ne volim kisu,ne volim ovaj osjecaj "bezveznjaka" a kisa to budi u meni.Sumorno je.Sumorno je sve oko mene.

Sivilo dana me deprimira.Nikad me ovo doba godine nije nesto zanimalo.Uvijek je bilo tako dosadno,i nije bilo nista posebno u vezi njega.Opet ta sredina.I ne,ne vjerujem u ono "zlatna sredina".Volim snijeg,i hladnocu.Volim ljeto,i onu vrucinu.Ali "ovo" hah!

Procice,kao sve ostalo.

;-)

Kada je rec o pripovedanju koje ima za predmet proslost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o proslosti trebalo da znaci prenebregnuti sadasnjicu i donekle okrenuti ledja zivotu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi slozili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog sto se zove sadasnjost u ono sto smatramo prosloscu, da s lakocom, kao u snu, prelaze pragove stoleca. Najposle, zar se u proslosti kao i u sadasnjosti ne suocavamo sa slicnim pojavama i sa istim problemima? Biti covek, rodjen bez svoga znanja i bez svoje volje, bacen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdrzati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredvidjene postupke svoje i tudje, koji ponajcesce nisu po meri nasih snaga. A povrh svega, treba jos izdrzati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti covek.[Ivo Andric]

I ostanem nijema,kad vidim kakvih ljudi ima.

I opet taj osjecaj samoce.Kad malo vrtim film od prethodnih dana,uvijek se vracam na onu jednu misao "Cudno je kako je ljudima malo dovoljno za srecu,a jos cudnije kako nam nekad bas to malo nedostaje."I meni uvijek to malo nedostaje.

[Pokusavala sam kao i obicno natjerati sebe da ne mislim o tom,da sklopim oci,i da zabacim te misli negdje u daljinu,ali ovaj put mi nije uspjelo.Zar sam stvarno toliko losa u nekim stvarima?

To je "tu" stalno je oko mene,valjda zato i ne mogu da "zaboravim".I opet ono "Ne posjedujem nista osim vazduha-o da,i njega dijelim.Pateticno,zar ne?]

 

Dok vecina traga za sobom,ja se stvaram.I da.Svidja mi se ovo mjesto.

Za pocetak.Od mene dovoljno.