U svadji sa rijecima

Kada je rec o pripovedanju koje ima za predmet proslost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o proslosti trebalo da znaci prenebregnuti sadasnjicu i donekle okrenuti ledja zivotu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi slozili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog sto se zove sadasnjost u ono sto smatramo prosloscu, da s lakocom, kao u snu, prelaze pragove stoleca. Najposle, zar se u proslosti kao i u sadasnjosti ne suocavamo sa slicnim pojavama i sa istim problemima? Biti covek, rodjen bez svoga znanja i bez svoje volje, bacen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdrzati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredvidjene postupke svoje i tudje, koji ponajcesce nisu po meri nasih snaga. A povrh svega, treba jos izdrzati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti covek.[Ivo Andric]

I ostanem nijema,kad vidim kakvih ljudi ima.

I opet taj osjecaj samoce.Kad malo vrtim film od prethodnih dana,uvijek se vracam na onu jednu misao "Cudno je kako je ljudima malo dovoljno za srecu,a jos cudnije kako nam nekad bas to malo nedostaje."I meni uvijek to malo nedostaje.

[Pokusavala sam kao i obicno natjerati sebe da ne mislim o tom,da sklopim oci,i da zabacim te misli negdje u daljinu,ali ovaj put mi nije uspjelo.Zar sam stvarno toliko losa u nekim stvarima?

To je "tu" stalno je oko mene,valjda zato i ne mogu da "zaboravim".I opet ono "Ne posjedujem nista osim vazduha-o da,i njega dijelim.Pateticno,zar ne?]