kaze dobro jedan stari bend:"neke se stvari nikad ne prebole",cudno je to.mrzim ovaj osjecaj,kada se osjecam "prekinuto".ti bi nesto brzo da te podigne,a meni nocas pasu stvari lagane.ah,da li je ovo umor? ili je nesto,peto ili osmo ne znam.i dobro je i danas rekao da tezak je dan,sam od sebe.kisa.umara me sve ovo.
volim svojih "30" kvadrata,da me skone od oluje.dzaba vam borovi,i kapije od zlata.za srecu dosta "30" kvadrata.
Hey,budna sam.Nakon dugog sna-ovih mjesec dana.Evo me.Imam svoj mali svet,i oko njega kineski zid.Sve je kao i obicno.I osjecaj nije los,ti nisi tu,i vise nikad neces biti-ali sta he tu je,zar ne?
Lazem.Nikad te nisam marila,da sam te vise puta prevarila,pa sad zbog jedne takve da ginem,i lazem,lazem kako zinem,
[R.C] <3
"Polako je uzimao vise nego sto je davao."
"A kako smo mastati znali,i Bogu dane krali."
Lagala sam.Sebe.Najvise.To je bas zalosno.Obozavam da ga slusam,uvijek ima neku pametno za reci.I nema veze sto pjevaju ptice,jer to gore NE CUJE SE!! Samo ostaje nada da vrijeme sad lijeci sve rane..Znam da znas.
I kako je tup osjecaj kad znam sta me ceka,pretpostavljam.Ali uvijek isti pocne,i isto zavrsi,ne znas vise u cemu je stvar.Uci u balon,zar ne?.
'ajde Boze budi drug pa okreni jedan krug,unzad planetu!..Zasto sam lagala?Da,zezala sam se,kao i obicno,ali na zalost,ona nije shvatila.
A ti,ti si to drugacije protumacila.
I've been alone.
Jutros sam se nadala da ce kao i juce da me probudi sunce,koje se skrivalo ovo duze vrijeme.Ali ne,danas me je probudilo zvono.I ne,vani nije bilo sunce..
[Don't try to fix me,I'm not broken!]
Mrzim predrasude.I ponos.Ali sta su ljudi bez ponosa?
Taj ponos treba znati "kontrolisati" jer ako nekog uistinu volis PONOSA nema.
Isn't someone missing me?
Ne,nisam lose.Ne,nisam ni dobro.Ovo je onaj osjecaj koji brzo prodje,ona -jednakost-.Covijek sam,ali bojim se ljudi.Kazu zivot je okrutan,nepravedan..Ali koliko ima losih stvari,ima isto toliko i dobrih,to je ona ravnoteza.Ja poznajem najbolje jednu stvar,koja je nezamjenljiva.Ja poznajem PRIJATELJSTVO.Osobe koje samo biramo,ili one biraju nas,ali kad se dvije slozne duse sastave to je ono sto se desava jednom u hiljadu godina.Hvala,hvala ti sto znam sta je prijateljstvo.Hvala to sto imam priliku da ga osjetim svaki dan.
Jesam li ikada spomenula koliko mrzim rastanke?A ko ih voli?!Niko ne voli da se rastaje sa dragim ljudima..I da,svaku ugao podsjeca..Na tebe,na nju,vase glasove.Tu ste,znam da uvijek jeste,ali da ste samo malo blize,da mogu svaki dan da vam pozelim dobro jutro,da mogu da vas zagrlim.Fali mi to,fali mi sve,falite mi vi.
Jesam li spomenula ikad da me ne privlaci gledati osobu sa smedjim ocima?Hah.Danas sam shvatila koliko je to ustvari nepotrebno,i koliko je to nevazno.Danas sam gledala u carobno plave oci,i zamislite bio je to jedan od najiritantnijih trenutaka u mom zivotu.Stvarno nisu bitne.
Zelim da dotaknem zvijezde.Zelim da letim.Zelim da trcim u polju punom maslacaka.Zelim da drzim leptira na svom kaziprstu.Zelim da mu pjevam,i da kazem kako je divan,i da nije vise ona gusjenica..Da mu kazem da mu zavidim na krilima,i da mu kazem da mi je zao sto ima tako malo vremena da upozna svijet.Mozda on ne bi htio ostati.Sekunde su mu dragocjene..Leptiri.Tako su divni,a nisu ni svjesni koliko su divni.Jeste li ikad razmisljali koliko se malo zivi,a koliko smo dugo mrtvi?Mi smo samo varnica u ovom plamenu zivota.
I opet mi na pamet padne onih "12 zvijezdica" Banja Luke.12 neduznih beba.Stradale u ratu,oholi ljudi im nisu dozvolili da disu.Nisu uspjele da udahnu,da osjete toplotu,da osjete kisu.Ljubav,zagralj,osmjeh.Cim su otvorile oci,zatvorile su ih.I zasto NIKO ne odgovara za njihove zivote..??U sta se pretvara ovaj svijet..Zahvalna sam Bogu,sto sam dobila priliku na svemu ovom..Veoma.A pogledajte ljudi koji su dobili priliku da DISU!Nezahvalni su..Kako tuzno. Mrzim tu nepravdu koja nas prati kroz zivot.Ali,nista drugo ne preostaje nego da se pomirim sa tim,i da bar ja pokusam biti pravedna,koliko mogu..Ne razumijem,ne razumijem NAS ljude.?-eto sto samo mi.
Ah.Volim ovaj osjecaj kad napokon razjasnim svoje emocije,znam sta osjecam.Ahh.Eto,napokon sve je izaslo na svoje..Da,jesam srecna.Koliko mogu biti u ovoj situaciji.Ma zivjela sam u pogresnom filmu.Eto vam ga,predajem ga.Uzmite ga.Uzmite ga cijelog,a ne tako polako dijelic,po dijelic.Pff.Vidite,to mi je odmoglo da shvatim.Dosta o tom.Zar je vrijedno pisanja?
[I ne,niko nije ni trazio da se mijnjas.Volim to kakvo je sad.]
[Pricacu vam jednu pricu,koja je bas nevezana za sve oko mene.Dijelici mene ce biti u njoj,ali koga to jos interesuje.Koga jos interesuju price neke anonimne cure sa bloga.Da,I don't care.Imam potrebu da je napisem.]
U zivotu postoje dani koji nam ne ostaju u sjecanju,koji se ne razlikuju od drugih,u kojima ne donosimo nove odluke,i ne stvaramo nesto novo.Za Katarinu ovo je bio bas jedan od tih dana.Vani je bilo klasicno.Oblacno,nekako tipicno za Mart.Druge zene/djevojke su obiljezavale ovaj ovaj dan kao "njihov dan" takozvanii 8.mart.Katarinu bas i nije bilo briga,otac joj je radio kao policajac,nikad ga nije bilo kuci.Majka je bila klasnicna domacica,i Katarina je pokusavala da se prilagodi "normalnom" ziovtu svojih roditelja,ali nije uspjevala.Voljela je da sjedi na klupama,i gleda vozove kako odlaze i dolaze.Voljela je kada vidi prijateljice kako se grle,kako ushicena pricaju jedna drugoj,i u glavi je zamisljala usprene scene,i muziku bas kao na filmu.Katarina je imala kratku crnu kosu kao ugalj,oci kao noc,a osmijeh kao da je od porculana.Kaca-kako su je od milja zvali.Bila je nedelja,sutradan je trebala u skolu.Katarina nije marila,i dalje je sjedila i prepustala "slucajnosti" da odradi svoje.Pogled koji je lutao,trazio utociste,je napokon uspjelo da se smiri.Oci su joj se zadrzale na prosjecnom covijeku.Imao je oko 40,45 godina,prosjecno.Imao je po koju boru,i samo po neku sijedu.U ruci je drzao ruzu,izgledala je kao tek ubrana iz rajskog vrta.Katarina ga je posmatrala,covijek je imao krvave ruke.Bio je sav u ogrebotinama.Sjedio je,gledao u jednom pravcu,i izgledao kao da ne razmislja.Kaca je znala da ce to vece biti drugacije od ostalih.U pogledu covijeka nasla je utociste,osjecala je neku toplotu.Ne zna ni sama,sta joj se sto desava,pa njemu je 40! Nakon kratkog premisljanja prisla mu je,pruzila ruku:"Ja sam Kaca."-prosaputa.Covijek je pogleda nezainteresovano,i precuta.Kaca bez ikakvog ometanja sjede pored njega i upita:"Sta se desilo,jeste dobro?" "Hah,dijete.Sta se desilo,desio se ZIVOT kao i obicno!" Kaca precuta....
[Ovo je jedna od najglupljih prica koju sam napisala.Haha.Toliko je glupa da ne mogu ni da je zavrsim.A zasto je objavljujem?Hmm.Da naslov ne bi propao,podsjeca me na danasnji dan.]
Svim pripadnicama ljepseg pola Srecan 8. Mart.Nadam se da imate neko ko ce da vam pokloni ruzu od srca.]
Powered by blog.rs