U svadji sa rijecima

I've been alone.

Jutros sam se nadala da ce kao i juce da me probudi sunce,koje se skrivalo ovo duze vrijeme.Ali ne,danas me je probudilo zvono.I ne,vani nije bilo sunce..

[Don't try to fix me,I'm not broken!]

Mrzim predrasude.I ponos.Ali sta su ljudi bez ponosa?

Taj ponos treba znati "kontrolisati" jer ako nekog uistinu volis PONOSA nema.

Isn't someone missing me?

Ne,nisam lose.Ne,nisam ni dobro.Ovo je onaj osjecaj koji brzo prodje,ona -jednakost-.Covijek sam,ali bojim se ljudi.Kazu zivot je okrutan,nepravedan..Ali koliko ima losih stvari,ima isto toliko i dobrih,to je ona ravnoteza.Ja poznajem najbolje jednu stvar,koja je nezamjenljiva.Ja poznajem PRIJATELJSTVO.Osobe koje samo biramo,ili one biraju nas,ali kad se dvije slozne duse sastave to je ono sto se desava jednom u hiljadu godina.Hvala,hvala ti sto znam sta je prijateljstvo.Hvala to sto imam priliku da ga osjetim svaki dan.

Jesam li ikada spomenula koliko mrzim rastanke?A ko ih voli?!Niko ne voli da se rastaje sa dragim ljudima..I da,svaku ugao podsjeca..Na tebe,na nju,vase glasove.Tu ste,znam da uvijek jeste,ali da ste samo malo blize,da mogu svaki dan da vam pozelim dobro jutro,da mogu da vas zagrlim.Fali mi to,fali mi sve,falite mi vi.

Jesam li spomenula ikad da me ne privlaci gledati osobu sa smedjim ocima?Hah.Danas sam shvatila koliko je to ustvari nepotrebno,i koliko je to nevazno.Danas sam gledala u carobno plave oci,i zamislite bio je to jedan od najiritantnijih trenutaka u mom zivotu.Stvarno nisu bitne.

 

Zelim da dotaknem zvijezde.Zelim da letim.Zelim da trcim u polju punom maslacaka.Zelim da drzim leptira na svom kaziprstu.Zelim da mu pjevam,i da kazem kako je divan,i da nije vise ona gusjenica..Da mu kazem da mu zavidim na krilima,i da mu kazem da mi je zao sto ima tako malo vremena da upozna svijet.Mozda on ne bi htio ostati.Sekunde su mu dragocjene..Leptiri.Tako su divni,a nisu ni svjesni koliko su divni.Jeste li ikad razmisljali koliko se malo zivi,a koliko smo dugo mrtvi?Mi smo samo varnica u ovom plamenu zivota.

I opet mi na pamet padne onih "12 zvijezdica" Banja Luke.12 neduznih beba.Stradale u ratu,oholi ljudi im nisu dozvolili da disu.Nisu uspjele da udahnu,da osjete toplotu,da osjete kisu.Ljubav,zagralj,osmjeh.Cim su otvorile oci,zatvorile su ih.I zasto NIKO ne odgovara za njihove zivote..??U sta se pretvara ovaj svijet..Zahvalna sam Bogu,sto sam dobila priliku na svemu ovom..Veoma.A pogledajte ljudi koji su dobili priliku da DISU!Nezahvalni su..Kako tuzno. Mrzim tu nepravdu koja nas prati kroz zivot.Ali,nista drugo ne preostaje nego da se pomirim sa tim,i da bar ja pokusam biti pravedna,koliko mogu..Ne razumijem,ne razumijem NAS ljude.?-eto sto samo mi.

Danas rijeci postaju suplje,gube svoje znacenje.Meni je to zalosno.Danas svako svakom ide i pise "volim te" "najbolji ortak/ortakinja zivot bi dala/dao za nju/njega".Danas to svako svakom govori.Pocinjem sve manje da vjerujem u rijeci.Danas kod malo koga rijeci postaju dijela.Dijela ljude opisuju,a ne rijeci.Et,eto zasto sam u svadji sa njima.Danas svako za sebe kaze da je ovakav,ili onakav,jedno prica,drugo radi.Danas je takvih slucajeva sve vise,ili kad malo bolje razmislim svi smo mi nekad takvi.Nije li to zalosno?U sta se ovaj svijet pretvara?.[Sto vise upoznajem ljude,sve vise volim zivotinje.]

"...Zar te ne uplasi pomisao
s kim luta tvoja svest kad zaspis?

S kim se izlezava tvoj san
sad, dok si budan?

Gde je sve ono sto si zaboravio da si bio?
Gde je sve ono sto si sad, a ne znas da to jesi?

Gde je sve tvoje
Svaki put kad ga trazis?

Zar te ne uplasi to sto osim porazne ljubomore i nemas drugog dokaza da si nekada bio dete?..."

[Just like me.Song for me.]

Ah.Volim ovaj osjecaj kad napokon razjasnim svoje emocije,znam sta osjecam.Ahh.Eto,napokon sve je izaslo na svoje..Da,jesam srecna.Koliko mogu biti u ovoj situaciji.Ma zivjela sam u pogresnom filmu.Eto vam ga,predajem ga.Uzmite ga.Uzmite ga cijelog,a ne tako polako dijelic,po dijelic.Pff.Vidite,to mi je odmoglo da shvatim.Dosta o tom.Zar je vrijedno pisanja?

 

[I ne,niko nije ni trazio da se mijnjas.Volim to kakvo je sad.]

[Pricacu vam jednu pricu,koja je bas nevezana za sve oko mene.Dijelici mene ce biti u njoj,ali koga to jos interesuje.Koga jos interesuju price neke anonimne cure sa bloga.Da,I don't care.Imam potrebu da je napisem.]

U zivotu postoje dani koji nam ne ostaju u sjecanju,koji se ne razlikuju od drugih,u kojima ne donosimo nove odluke,i ne stvaramo nesto novo.Za Katarinu ovo je bio bas jedan od tih dana.Vani je bilo klasicno.Oblacno,nekako tipicno za Mart.Druge zene/djevojke su obiljezavale ovaj ovaj dan kao "njihov dan" takozvanii 8.mart.Katarinu bas i nije bilo briga,otac joj je radio kao policajac,nikad ga nije bilo kuci.Majka je bila klasnicna domacica,i Katarina je pokusavala da se prilagodi "normalnom" ziovtu svojih roditelja,ali nije uspjevala.Voljela je da sjedi na klupama,i gleda vozove kako odlaze i dolaze.Voljela je kada vidi prijateljice kako se grle,kako ushicena pricaju jedna drugoj,i u glavi je zamisljala usprene scene,i muziku bas kao na filmu.Katarina je imala kratku crnu kosu kao ugalj,oci kao noc,a osmijeh kao da je od porculana.Kaca-kako su je od milja zvali.Bila je nedelja,sutradan je trebala u skolu.Katarina nije marila,i dalje je sjedila  i prepustala "slucajnosti" da odradi svoje.Pogled koji je lutao,trazio utociste,je napokon uspjelo da se smiri.Oci su joj se zadrzale na prosjecnom covijeku.Imao je oko 40,45 godina,prosjecno.Imao je po koju boru,i samo po neku sijedu.U ruci je drzao ruzu,izgledala je kao tek ubrana iz rajskog vrta.Katarina ga je posmatrala,covijek je imao krvave ruke.Bio je sav u ogrebotinama.Sjedio je,gledao u jednom pravcu,i izgledao kao da ne razmislja.Kaca je znala da ce to vece biti drugacije od ostalih.U pogledu covijeka nasla je utociste,osjecala je neku toplotu.Ne zna ni sama,sta joj se sto desava,pa njemu je 40! Nakon kratkog premisljanja prisla mu je,pruzila ruku:"Ja sam Kaca."-prosaputa.Covijek je pogleda nezainteresovano,i precuta.Kaca bez ikakvog ometanja sjede pored njega i upita:"Sta se desilo,jeste dobro?" "Hah,dijete.Sta se desilo,desio se ZIVOT kao i obicno!" Kaca precuta....

 

[Ovo je jedna od najglupljih prica koju sam napisala.Haha.Toliko je glupa da ne mogu ni da je zavrsim.A zasto je objavljujem?Hmm.Da naslov ne bi propao,podsjeca me na danasnji dan.]

Svim  pripadnicama ljepseg pola Srecan 8. Mart.Nadam se da imate neko ko ce da vam pokloni ruzu od srca.]

Mrzim samocu.

Ne volim je,ali samo nekad.

Nekad se bojim realnosti,kukavica sam.Sta cu.Previse razmisljam,mozda je u tom problem.Ja volim onaj "svoj svijet".Volim ono djevojcicu u meni,volim kada se smijem bez razloga.I nikad,nikad ne bih voljela da se to promjeni.Odrastam.I s vremenom dobijak obaveze,i da bas to ODRASTAM.Bojim se one dosadne svakodnevice,one kod odraslih.Ustanu,idu na posao,dodju kuci,rade da prehrane porodicu..I tako iz dana u dan.Nikad me to nije privlacilo,ne zelim to sivilo.Oni kazu da su srecni,ako smo i mi srecni.Ne znam.Znacu kad i ja jednom budem zivjela kao oni,ili ne budem.

 

[Zbunjena sam.Veoma.]

Uzmi ovaj brod sto tone,i usmjeri ga kuci.Ali ja biram gdje mi je kuca,zar ne?Ljudi koji mnogo zele su nesrecni,bar ja tako mislim.Ja,ja sam srecna.I ne,ne zelim vise.Ovo sto je trenutno oko mene je i vise nego dovoljno.Sta znaci biti "srecan" a sta "nesrecan".Mozda je neko srecan kad je nesrecan,ali to se ne uklapa.Znaci da je i on srecan.Razlog za srecu ne mora biti.Razlog ne mora da postoji.Jednostavno se desi.

Sudbina?! -Zar neko stvarno moze da vjeruje u sudbinu?U nesto "zapisano".SAMA sebi krojim sudbinu,zar ne?-Slucajnosti-e u to vjerujem.

Volim njih.Volim spontanost.Volim note,melodiju.Volim njih.Volim nju.Volim njega.

Hah..Ja VOLIM.

Zar to nije dovoljno?Eto,eto razlog moje srece.

Nedostaje mi bijela narukvica.Nikad necu zaboraviti osjecaj kad sam shvatila da nije vise na mojoj ruci.Kao da mi je neko na silu uzeo dio mene.Nije to bila samo "bijela narukvica" bila je sve sem narukvice.Bila je nesto neopisivo.